MUZEJ

Prošli tjedan išli smo bez najave i bez prethodnih dogovora u posjet Mađarskom državnom  zemljopisnom muzeju. Kada smo stigli u Budimpeštu u kojoj se nekad bez brige i muke mogao parkirati na svakom mjestu , sad je tu sasvim druga situacija.  Svako se slobodno mjesto vremenski naplaćuje , te smo se tako vozeći po Budimpešti odjednom našli pred hotelom “GELERT” sa velikim parkiralištem i kako je čuvar nešto razgovarao sa jednim gostom  mi smo bez  pitanja i srama  parkirali nasred polupraznog parkirališta. Čuvar je i dalje nešto objašnjavao gostu i mi smo im se pridružili sa pitanjem o lokaciji muzeja. Čuvar nam je bez puno objašnjavanja pozvao taxi koji je za tili čas stigao. Ubrzo nas je žuti taxi vozio po Budimpešti , ali sam primjetio da nas je stalno vozio uz

Dunav i u blizini velikog bijelog mosta.  Kad smo stali nasred prazne ulice  obrubljene povijesnim sivim zgradama  starosti nekoliko stoljeća. Nakon što nas je izgleda vozio u krug i nabio nam dosta forinti na taximetru  naglo nas je iskrcao pred ogromnim kompleksom  zgrada , a na jednoj je pisalo  “HISTORY MUSEUM” , znači tu smo.  Nekoliko smo minuta lupali po vratima , ali nikoga nije bilo. I onda kada smo već mislili otići , glomazna su se stara vrata otvorila.  Stražar jaki u licu crveni i u liku tipični “kolbas”  uniformirani mađar otvorio je teška vrata , a pokraj njega  stajala je mršava  , slabašna starica. Izgledala je kao da je izašla sa izložbenog prostora muzeja.  Mislim da nije imala manje od osamdeset godina. Predstavila se kao Eržebet. Kad smo joj objasnili preko našeg prevoditelja Jožefa pošto smo došli  bila je iznenađena jer se za takove ciljane posjete treba dogovoriti sa direktorom muzeja. Ali taj direktor je baš sad na dopustu , tako da slijedeći posjet može biti tek u devetom mjesecu. Uljudno smo se pozdravili i izašli iz foajea u sunčanu Budimpeštu , a tu na obližnjem ugibalištu stajali su taksisti koji su čekali da nam uzmu dvadeset eura koje smo platili za povratak na parkiralište hotela gdje nas čeka naš auto.

Zanimalo nas je četiristo godina mađarskog vladanja Međimurjem , a najveća zanimljivost od svega toga naslijeđa mi danas u Međimurju nemamo niti jednog autohtonog međimurca koji zna mađarski  uistinu je Međimurje sto posto hrvatski kraj , koji je kroz sva ta stoljeća očuvao svoj hrvatski identitet.  Vraćajući se kući stali smo na  kolbas “party” na placu u Nađkaniži. Tako smo uspješno siti i zadovoljni iako neobavljenoga posla “aterirali” na granični prijelaz Goričan ne baš previše nezadovoljni putovanjem u Budimpeštu.

Štef

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *